Goli Otok I deo, Jovo Kapičić

Odavno već planiram da napišem nešto na temu najvećeg Jugoslovenskog koncentracionog logora, ili s obzirom da je u to vreme Titova Jugoslavija bila deo Evrope, slobodno mogu da kažem, najvećeg Evropskog koncentracionog logora.

Nisam istoričar i o Golom Otoku slušao sam od staraca iz komšiluka, od kojih su neki svoje priče pričali iz prve ruke.

Priča o Golom Otoku ne može da počne bez narodnog heroja i najvećeg Crnogorskog separatiste koji živi u Srbiji i prima srpsku penziju, generala Jove Kapičića.

Život i sreća prema njemu bejahu naklonjeni pa je uspeo da nadživi sve svoje ratne drugove, kolege i potčinjene, i ostane jedan od malobrojnih živih učesnika golootočke tragedije. Napisao je svoju knjigu, uzburkao ono malo ostarelih i nemoćnih duhova koje je Goli Otok priveo svojoj nameni.

Prenosim njegov intervju dat 04.02.2010 portalu E-Novine i počinjem svoju priču:

Ja sam najveća žrtva Golog otoka

photo-srbija-licnosti-kapicic_jovo-Jovo_Kapicic_s_Titom

U izdanju crnogorskog dnevnika „Vijesti“, knjiga ispovijesti zamjenika šefa bivše jugoslovenske UDBE, generala i narodnog heroja Jova Kapičića, pod naslovom „Goli otoci Jove Kapičića“ novinarke Tamare Nikčević promovisana je u Podgorici, 3. decembra 2009. godine, kada se i pojavila u prodaji. Knjiga je već 4. decembra 2009. godine rasprodata, novo i dopunjeno izdanje je u pripremi. Sa dozvolom autorke, čitaocima e-novina u dva nastavka predstavićemo delove ovog bestselera

*Kada ste dobili čin generala?
KAPIČIĆ
: 1946. godine. Odmah nakon rata, napravljena je kadrovska struktura. U tom su dijelu Crnogorci zauzimali vrlo istaknuto mjesto. Aleksandar Ranković je bio postavljen na mjesto ministra policije, a četvorica od petorice njegovih pomoćnika, među kojima i ja, bili su Crnogorci.

*Sa dvadeset sedam godina ste, dakle, iz rata izašli kao heroj, dobili čin generala, bili jedan od glavnih ljudi UDB–e…
KAPIČIĆ:
Da se razumijemo: bio sam bog!

*Kakvo je to osjećanje?
KAPIČIĆ:
Uh!… Čudesno, intenzivno… Ali, zna da bude i jako opasno. To je stvar karaktera. Moć lako opije i začas vas pretvori ili u velikog nitkova ili u sveca.

*Šta ste radili te 1945. godine?
KAPIČIĆ:
Početkom 1945. sam pozvan u Ministarstvo spoljnih poslova, gdje mi je pomoćnik ministra, Vladimir Velebit – gospodin i plemić među nama partizanima – saopštio da sam raspoređen na mjesto savjetnika jugoslovenskog ambasadora u Parizu.

*Jugoslovenski ambasador u Parizu bio je Marko Ristić?
KAPIČIĆ:
Jeste. Bio je vrlo obrazovan čovjek, učtiv, ali i jako neprijatan.

 *Kako ste se slagali?
KAPIČIĆ:
Loše.Tražio je od mene da obavljam poslove koje sam smatrao ponižavajućim, pa mi se jednoga dana smučilo: “Druže ambasadore, ovdje nijesam došao da bih bio vaš potrčko. Ja sam general, ratnik i ne pada mi na pamet da budem bilo čiji kurir!”

*Šta vam je odgovorio Marko Ristić?
KAPIČIĆ:
Ništa, htio je da bude gazda. Otišao je u Beograd i tražio da me povuku. Rekao je Titu: ili ja, ili on. Tito je pravilno procijenio da je u tom trenutku za Jugoslaviju bolje da u Parizu ostane Marko Ristić. Čim sam stigao u Beograd, zvali su me iz Titovog kabineta. “Ajde, sjedi” – ponudio me je Tito još na vratima. “Znam da si ljut, ali moram da ti objasnim. Jova, čim je Ristić došao, sebi sam postavio pitanje: ko će bolje da razgovara sa Malroom – Marko Ristić ili ti koji si juče stigao iz šume. Ko bi Jugoslaviju bolje predstavio?”
“Druže Tito, u pravu ste” – shvatio sam.
Pa, stvarno – šta bih ja sa Malroom?!

*Po povratku iz Pariza, 1946, šta vam je bio glavni zadatak?
KAPIČIĆ:
Bilo ih je u to vrijeme mnogo. Jedan od glavnih je bilo i hapšenje Draže Mihailovića. OZN-a je u martu 1946. formirala grupu od nas deset, dvanaest, kojom je rukovodio lično Alaksandar Ranković. Prethodno je srpska OZN-a uhapsila Nikolu Kalabića, Mihailovićevog zamjenika, čovjeka kome je četnički vođa bezgranično vjerovao. Obećao je da će nam pomoći prilikom hapšenja Draže.

*Kako je OZN-a došla do Nikole Kalabića?
KAPIČIĆ:
Na prevaru. OZN-a je imala informacije o njegovom kretanju, pratila ga je, namamila i uhapsila. Kalabić je odmah pristao da sarađuje. Odlučili smo da jedan broj pripadnika srpske tajne policije, zajedno sa Kalabićem, po svaku cijenu ubacimo među četnike. Bilo nam je veoma važno da Dražu uhvatimo živog. Moj zadatak je bio da, kao Rankovićev pomoćnik, odem u Višegrad i kontrolišem akciju. Prerušio sam se u šefa lokalne meteorološke stanice.

*Zašto baš to?
KAPIČIĆ:
Činilo nam se da bi to moglo da bude najmanje upadljivo. Nosili smo nekakve žice, kablove, stalno nešto, kao, mjerili, premjeravali… U stvari, kada su se naši momci ubacili među četnike, putem radio veze i u saradnji sa vojskom, pratili smo šta se događa u štabu Draže Mihailovića. Kalabić se sa momcima iz OZN-e već nalazio na Bijelom brdu, na granici sa Bosnom. Taktika je bila da lokalni seljaci koji su sa nama sarađivali puste priču da je u blizini viđen Nikola Kalabić, koji, izgubivši vezu sa glavnim štabom, na sve načine pokušava da pronađe Mihailovića. Kada je Nikola Kalabić konačno pronašao Dražu, ispričao mu je ono što smo prethodno bili dogovorili: Srbija je spremna za ustanak, za Dražin povratak, četnici moraju da se organizuju, da krenu u gerilsku borbu… Logično, Draža je povjerovao u priču svog zamjenika i donešena je odluka da četnici krenu prema Srbiji. Akcija je krenula u Dobrunu. Mihailović je imao ličnu gardu, danas bi rekli – tjelohranitelje, koje su naši momci likvidirali. Bio je gotov! Stavili su mu lance na ruke i javili mi da dođem. Stigao sam u “marici” bez prozora. Momcima sam čestitao na uspješno izvedenoj akciji i uveo Mihailovića u kola.

*Šta ste mu rekli?
KAPIČIĆ:
Ni riječ! Smjestio sam ga pozadi, sjeo do njega i krenuli smo za Beograd. Sjećam se da smo u Titovom Užicu bili stali da ručamo.
“Generale, hoćete li da vam momci donesu ručak, piće?” – pitao sam Dražu.
“Neću ništa, hvala vam” – odbio je.

Na početku karijere: General Kapičić

Photo: Leksikon YU mitologije

*Kako je Draža Mihailović djelovao?
KAPIČIĆ:
Žalosno. Onako mali i smežuran, izgledao je jadno i nikako. Cijelim putem je u ruci stezao prljavu šajkaču, ćutao, riječ nije progovorio. U Beograd smo stigli oko tri sata popodne. Odveo sam ga u kabinet ministra unutrašnjih poslova Srbije, Slobodana Penezića Krcuna. Tito je bio u posjeti Poljskoj, pa sam pozvao Rankovića:

“Druže Marko, stigao sam”!
”Otkud ti, Jovo?! Zašto si napustio Višegrad?!” – pitao me je.

Ne želeći da mu takvu vijest saopštim telefonom, pozvao sam ga da dođe u Krcunovu kancelariju, koja se nalazila u Đušinoj ulici. Vjerovatno nešto sluteći, Ranković je stigao kao metak. Nije mogao da vjeruje.

*Draža Mihailović je nešto rekao Rankoviću?
KAPIČIĆ:
Ništa! Ćutao je, sjedio zgrčen na stolici… Pored Draže je stajao naš oficir, koji ga je pazio da ne iskoči kroz prozor, da ne izvrši samoubistvo. Krcun Penezć je bio u Novom Sadu. Kada je stigao, u njegovom kabinetu smo se ponovo okupili Ranković, Krcun, Draža Mihailović sa policajcem koji je za njega bio zadužen i ja. “Osim srpskog, ima li još negde u svetu naroda u kome zamenik pristane da izda svog vrhovnog komandanta?!” Bilo je to sve što je rekao Draža Mihailović.

*Pratili ste suđenje?
KAPIČIĆ:
Jesam, naravno. Bilo je nekih intervencija iz inostranstva da se Draži Mihailoviću spasi glava. Čuo sam Tita kada je rekao: “Kako da mu sačuvamo glavu?! Šta će reći Srbija?!”

*Kako to mislite: šta će reći Srbija?
KAPIČIĆ:
Bilo je drugačije vrijeme. Srbija je insistirala na svom antifašizmu, a Srbi su veoma vodili računa o tome da ih neko od ostalih naroda FNRJ ne optuži da na bilo koji način štite saradnike okupatora, kvislinge kakav je bio Draža Mihailović. Danas je, nažalost, drugačije… Vidite da traže Dražinu rehabilitaciju…

*Kako na to gledate?
KAPIČIĆ: Kao na sistematski pokušaj mijenjanja istorije…

*Ipak, da li je tačno da 1941. Srbi nijesu baš masovno prilazili komunistima i partizanima?
KAPIČIĆ:
Tačno je da partizanske jedinice, u odnosu na broj stanovnika, nijesu masovno popunili Srbi iz takozvane uže Srbije. Bilo je Srba iz Bosne, Hrvatske, Dalmacije, Vojvodine… Ali, bez obzira na to, Srbi su brojnost nadoknađivali neizrecivim junaštvom.

*Znate li gdje je strijeljan Draža Mihailović?
KAPIČIĆ:
Ne znam. Rekao sam vam da sam Dražu doveo ne u Rankovićevu, nego u kancelariju Krcuna Penezića. To znači da je, osim hapšenja, sve ostalo bila nadležnost srpske UDB–e. Savezna se u tu stvar nije miješala. Poslije hapšenja Draže Mihailovića, dobio sam naređenje da odem u Crnu Goru.

*Šta je prethodilo Rezoluciji Informbiroa?
KAPIČIĆ:
Staljin je htio da nas pokori po svaku cijenu… Rusi su se prema nama ponašali kao da smo njihova gubernija. Na Titovu adresu su iz Moskve stigla dva pisma – prvo, 27. marta 1948, a drugo, još žešće, 4. maja iste godine. Bio je optužen da služi imperijalizmu, da je odustao od komunističke partije… Nakon toga, Tito je 19. maja pozvan u Bukurešt, na sjednicu Informacionog biroa komunističkih partija.

*Kakva je bila jugoslovenska reakcija?
KAPIČIĆ:
Osim Andrije Hebranga i Sretena Žujovića, koji su se, čim su počeli prvi napadi na Tita, izjasnili za Staljina, svi su bili u šoku. Bilo nam je teško. Staljin je bio idol i niko od njega nije očekivao takav udar. Rusi su pokušali da ponize svog najboljeg saveznika i prijatelja. Tito je odmah sazvao sjednicu Centralnog komiteta KPJ. Obavijestio je članove CK da neće da ide u Bukurešt i predložio im da ga, ako misle drugačije, smijene. Svi su odmah skočili: Kako da ideš?! Nećemo da te šaljemo pod Staljinov nož!

Vojnik i vrhovni komandant: U društvu sa Titom

Photo: Arhiva TN

*Da li je SSSR bio iznenađen odgovorom?
KAPIČIĆ:
Sada su oni bili šokirani. Sa sjednice u Bukureštu, koja je održana 28. juna 1948, stigla je rezolucija Informbiroa u kojoj su Jugosloveni bili pozvani da ustanu protiv “slugu imperijalizma”. Rezoluciju IB, uz odgovor jugoslovenske Vlade SSSR-u, “Borba” je 30. juna 1948. prenijela u cjelosti.

*Taj odgovor je pisao Milovan Đilas?
KAPIČIĆ:
Đilas je pisao, a Plenum CK KPJ usvojio tekst.

*Šta je bio Hebrangov i Žujovićev stav?
KAPIČIĆ:
Da se prihvati kritika, tj. da se uradi ono što je od nas tražio Staljin. Kasnije su obojica bila izbačeni iz Partije i zatvoreni u vilu kod Sremskih Karlovaca. Bila je to neka vrsta kućnog pritvora. Išao sam da ih obiđem…

*Slao vas je Aleksandar Ranković?
KAPIČIĆ: Naravno. Tražio je da odem kod njih, saopštim im da su isključeni iz Partije i da će, ne budu li se pokajali, biti uhapšeni. Žujović je bio ugledan, hrabar čovjek, član Vrhovnog štaba, tokom rata jedan od dvojice najznačajnijih Srba. Tek što je bio započeo štrajk glađu.

“Crni, zašto štrajkuješ glađu?” – krenuo sam oštro. “Ko te je tjerao da ustaješ protiv Tita i Partije? Zar nijesi zajedno sa njim stvarao Jugoslaviju? Kako te nije sramota?! Bio si dobar čovjek i ostani takav do kraja. Prekini štrajk, napiši Titu pismo i pokaj se. U suprotnom, bićeš uhapšen”.

*Šta vam je odgovorio?
KAPIČIĆ:
“Jovo, donio si mi crne vijesti” – rekao je uhvativši se za glavu. “Ali, ako je tako, napisaću Titu pismo”.

*Kako je reagovao Andrija Hebrang?
KAPIČIĆ:
Nije želio da razgovara… Čitao je knjigu. Rekao sam mu isto što i Žujoviću. Bio je vrlo nadmen i arogantan čovjek. “Dobro, hvala” – rekao je, ne pogledavši me. Odbio je da napiše pismo Titu.

*Zašto je Andrija Hebrang kasnije stavljen u nadležnost srpske UDB-e? Zar nije bilo logično da bude pod saveznom ili hrvatskom?
KAPIČIĆ:
Ne znam, to je bila greška. Da je “slučaj Hebrang” bio u nadležnosti savezne UDB–e, vjerujem da bi stvari bile mnogo drugačije.

*U kom smislu drugačije?
KAPIČIĆ:
Prema njemu bismo se, siguran sam, drugačije odnosili; ne bismo ostavljali prostora za različite sumnje koje su ostale do danas… Milorad Milatović, pomoćnik Krcuna Penezića je saslušavao Hebranga. Informacija da je Hebrang u zatvoru izvršio samoubistvo objavljena je kasnije u Milatovićevoj knjizi. Pričalo se da je Andriju Hebranga ubila policija… Ne vjerujem da je to tačno.

*Zašto ne vjerujete? Kako neko može izvršiti samoubistvo objesivši se o nepostojeći radijator?!
KAPIČIĆ:
Ako čovjek odluči da se ubije, ne možete ga u tome spriječiti. Uostalom, to nije ni vaša, a ni moja stvar; nijesmo bili tamo…

 *Ali, kako onda tvrdite da Hebrang nije ubijen?
KAPIČIĆ:
Ne tvrdim. Tako su mi rekli.

*Ko vam je rekao?
KAPIČIĆ:
Upravnik zatvora, Pavle Baljević, je bio moj prijatelj. “Ubio se” – rekao mi je. Da li je od mene nešto krio, ne znam. Pitao sam i Milatovića. ”Jovo, dodijalo mu je. Ubio se!” – tvrdio je i Milatović. Ne znam, sa tim nijesam imao posla.

*Koliko puta ste posjetili Goli otok?
KAPIČIĆ:
Tri puta, ukupno pet dana. Prvi put, prije nego što je zatvor i napravljen, Ranković mi je rekao da izvidim teren: „Javi se Stevu Krajačiću, a on će ti dati dalje instrukcije. Miroslav Krleža, koji je to čuo od vajara Antuna Augustinčića, ispričao nam je da u Kvarnerskom zalivu postoji ostrvo mermera na koje bi mogli da smjestimo naše IB-eovce“.

*Miroslav Krleža je ispričao?! Kome?
KAPIČIĆ:
Ne znam. Pretpostavljam Titu.

*Nijeste to neposredno čuli?
KAPIČIĆ:
Ne. Čuo sam od Rankovića, ali ga nijesam pitao ni kome je to Krleža rekao, ni od koga je Marko to čuo… Pazite: Krleža nije predložio osnivanje logora, taman posla; samo je rekao da je od Augustinčića čuo da postoji ostrvo mermera…

*Zato vas i pitam.
KAPIČIĆ:
Ne, ne!… Ranković mi je tako rekao, a ja nijesam imao razloga da ga dalje propitujem. Na Goli otok sam otišao sa profesorom geologije…

*Kojim profesorom?
KAPIČIĆ:
Ne sjećam mu se imena; znam da je bio profesor Beogradskog univerziteta. Goli otok je bilo malo, kamenito, pusto ostrvo, puno zmija. Međutim, profesor je utvrdio da golootički mermer nije tip sedimentne materije, nego da je u pitanju eruptivna masa koja nije za upotrebu.

*Aleksandar Ranković je rekao na Golom otoku je polovina nevinih!
KAPIČIĆ:
Ne, ne… Upravo se i pozivam na Rankovićevu izjavu: trećina nevinih! Ali, šta smo mogli?! Sa naše strane, tamo niko nije ubijen, niko strijeljan, mučen, zlostavljan… To je laž!

Mermer i zvuci: Goli otok, unplugged

Photo: panoramio.com

*Kako laž?! Postoje svjedočenja tih ljudi. Književnik i akademik Dragoslav Mihajlović je pisao o užasima i poniženjima koje je tamo doživio.
KAPIČIĆ:
Kakvi ljudi, kakav akademik?! To su lažovi! Sjećam se da sam učestvovao na tribini o Golom otoku, kojoj je prisustvovao i taj vaš akademik. “Da li je istina” – javio se odmah da mi postavi pitanje, “da su jednom, u čast vašeg dolaska, na Golom otoku ubijena dvojica zatvorenika? Njihove leševe su stražari kasnije doneli da vam ih pokažu!” Začudilo me je takvo pitanje. Nije ga postavio neuk čovjek, nego akademik. Pitao sam ga da li je tome lično prisustvovao. “Nijesam” – rekao je – “ali sam čuo”.

“Gospodine Mihajloviću, to nije tačno” – uzvratio sam. “Ali, i ja sam čuo zanimljivu priču: kažu da ste na Golom otoku, među zatvorenicima, važili za nejveću ništarobu i đubre!” Zanijemio je. Poslije toga je dao intervju za jedne beogradske novine i, nakon duže vremena, prvi put nijednom riječju nije pomenuo Goli otok.

*Molim vas…  Poznato je da su zatvorenici, baš zbog torture koju su preživjeli, kasnije izbjegavali da pričaju o danima provedenim na Golom otoku.
KAPIČIĆ:
Kakva tortura?! Sve su to gluposti, najobičnije laži! Kakvo mučilište?! Evo, pitam vas: zašto Dobrica Ćosić, kada se vratio iz obilaska Golog otoka, nešto o tome nije rekao?! Recite mi: zašto?!

*Rekao je Aleksandru Rankoviću i Edvardu Kardelju!
KAPIČIĆ:
Pustite to! Zašto nije javno rekao?! Zato što nije bilo mučenja!… Evo, ne vjerujete?! Znam, mnogi ne vjeruju… Zatvorenici su se međusobno sukobljavali, tukli, podmetali, špijali… Ponižavali su jedni druge i zato ne žele o tome da govore…

*Ali, zna se da je UDB-a ubacivala svoje ljude koji su zatočenike provocirali, podsticali na sukobe…
KAPIČIĆ:
To nije istina! UDB-ini saradnici su bili samo tzv. sobne starješine, zatvorenici koji su, prihvativši saradnju sa nama, kontrolisali ostale, prijavljivali nam šta se dešava, šta ko priča… Inače, svaka nova grupa koja bi stigla na Goli otok, morala je najprije da prođe “toplog zeca”. Stari zatvorenici bi napravili špalir kroz koji su trčali pridošlice. Ovi su ih psovali, pljuvali, udarali nogom u zadnjicu, udarili im po koji šamar… To je bilo poniženje. Niko od UDB-e nije ubijao ili mučio zatvorenike. Svega stotinu njih je upravljalo logorom!… Šta nam je to trebalo? Bili su izolovani, okolo njih more, nigdje nikoga. Izdali su, izjasnili se za Staljina i SSSR i nema te zemlje i te demokratije na svijetu u kojoj takvi ljudi ne bi bili kažnjeni.

*Zašto čuvari nisu spriječili sukobe o kojima govorite?
KAPIČIĆ:
Nijesu htjeli da ih sprečavaju. Neka se tuku, neka rade šta hoće… Zašto da sprečavamo?!

*Zato što su vam, recimo, ti ljudi do juče bili prijatelji, saborci… Najzad, bili su – ljudi!
KAPIČIĆ:
Ali su se okrenuli protiv nas, izdali su zemlju, Tita, Partiju… Tačno je: bili su sa nama u ratu, znali smo ko su, na šta su spremni i možda baš zbog toga što smo imali svijest o tome sa kim imamo posla, na neki način smo ih se i plašili. (…) Kada sam drugi put otišao na Goli otok, najprije sam obišao svaku baraku i zatvorenicima održao kratak govor.

*Šta ste im rekli?
KAPIČIĆ:
“Naša država” – rekao sam – “za čiju ste se slobodu borili na isti način na koji sam i sam to činio, neće dozvoliti da je, poslije toliko žrtava, neko danas ruši”. Kazao sam im i da sam svjestan da među njima ima velikih junaka, i hrabrijih od mene, ali da to ne mijenja stvar… Da, bojali smo ih se! Sjećam se da sam jednom, tokom razgovora sa Rankovićem, predložio da sve zatvorenike ne okupljamo na istom mjestu. “To nijesu ljudi sa ulice, skupljeni s koca i konopca. To su ratnici koji su hrabro ginuli, koji su stradali ne štedeći se nijednog trenutka… Šta ako ih tamo bude nekoliko hiljada?! Koja je vlast u stanju da spriječi njihovu pobunu?! Šta ako krenu na nas?!” – pitao sam.

“Onda ću ih sve pobiti” – odgovorio je Ranković.

(…)

Bilo je “biti ili ne biti”, strahoviti pritisak. Da nijesmo napravili Goli otok, cijela bi Jugoslavija postala Goli otok! Bili smo ugroženi i nijesmo mogli da dozvolimo da raste peta kolona.

*Razumijem argument o ugroženosti, o opasnosti kojoj ste mogli biti izloženi, ali ne mogu da razumijem da ste se protiv Staljina borili njegovim, staljinističkim metodima!
KAPIČIĆ:
Goli otok jeste crna mrlja na našoj revoluciji i to se, sa stanovišta humanosti, ne može braniti. Međutim, nije bilo torture… I zapamtite što ću vam reći: nije Vlado Dapčević, niti bilo ko od njih, zatvorenika… Ja sam najveća žrtva Golog otoka!

+++

Ivo Andrić piše Kapičiću

Novi Sad 1. novembra 1961. g. Park Hotel

Dragi druže Kapičiću,
Pre svega, hvala na čestitci i hvala vašoj ambasadi koja mi je u nekoliko poslednjih godina učinila dosta usluga.
Pišem Vam iz N. Sada gde sam se sklonio na З-4 dana odmora. Nisam ove jeseni dobro sa zdravljem, ali ću učiniti sve da dođem u Stokholm, sa ženom, i da odgovorim svima obavezama, kako najbolje mogu i umem.

Photo: Arhiva TN

Oprostite što ću Vas zamučiti raznim pitanjima, sve do sitnica, ali hteo bih da ne učinim ništa ni previše ni premalo. Molim Vas da se neko od vaših saradnika obavesti što pouzdanije i što podrobnije o celom programu. Između ostalog važno mi je da znam šta je sve od odela potrebno. Naravno, samo ono što je neophodno. Smoking imam, a frak ću poručiti ovde u Beogradu, ako bez njega ne može. Da li je neophodno ono što se zove žaket ili je dovoljno imati tamno odelo ?Kakve haljine treba da ponese moja žena?

Mislim da bi trebalo biti bar nekoliko dana ranije u Štokholmu? Gde nam savetujete da odsednemo? ltd.

Ja sam telegrafski zahvalio Akademiji. Čim dobijem njen upitnik, odgovoriću na njega. U načelu, voljan sam da učinim sve što treba, ali Vas molim da učinite koliko možete da broj i obim ceremonija bude što manji. To važi za strance, a Vama i ambasadi stojim, naravno, na raspoloženju u svakom pogledu.

Molim Vas da mi odgovorite na moju beogradsku adresu (Proleter. brigada 2-a) gde ću biti već u nedelju 5 om. Svaki vaš savet doći će mi dobro.

Još jednom, hvala na svemu. Sa drugarskim pozdravima

vaš I. Andrić

P.S. Primio sam poziv Stokholms Universitets Studentkar (Hollaendergatan 32) na tradicionalni prijem. Sačekaću vaše pismo pre nego im odgovorim.

Izvor: http://www.e-novine.com/feljton/34636-sam-najvea-rtva-Golog-otoka.html

Da li verovati ovom starcu ili ne, za nas mlađe koji se ne bavimo istraživanjem istorije, stvar je izbora i ličnog stava. Meni lično, čovek koji intervju počinje sa „Da se razumijemo: bio sam bog!“, od starta je antipatičan..

Share Button

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

five × one =