Vojnici pali u NATO agresiji 1999. godine

5. juna 1999. godine, potpisan je Kumanovski sporazum koji je okončao NATO agresiju na SR Jugoslaviju. Ne sećam se da je bilo bilo kakvog obeležavanja tog dana, ili ga je možda i bilo samo mediji to nisu ispratili. U toj Nato agresiji poginulo je preko 1500 vojnika  i veliki broj civila koji se po, mom utisku, jako malo spominju. U ovom članku su neki od njih, čisto da ih se Srbija podseti, ako ih je nekim slučajem zaboravila:

1

19. aprila 1999.godine poginuli su dvojica oficira nekadašnje Vojske Jugoslavije (pripadnici 6. raketnog diviziona PVO), kapetan prve klase Robert Lajčak rodom iz Novog Kneževca, komandir voda baterije za vođenje raketa i potpukovnik Blagoje Radić rođen u Špionici (Srebrenik, BiH) komandir baterije za vođenje i zamenik komandanta diviziona, koji se na lični zahtev na početku agresije vratio u 6. rd iz raketno-tehničkog diviziona. Oni su poginuli u ataru sela Lipa kod Smedereva usled dejstva razorna avio bomba u neposredoj blizini kabine u kojoj su se nalazili na borbenom zadatku. Odlikovani su Ordenom za zasluge u oblasti odbrane i bezbednosti prvog stepena i posthumno unapređeni u navedene činove.

Takođe tog dana su natradala i dvojica vojnika VJ koja su bila na redovnom odsluženju vojnog roka. Goran Milovanović iz Beloševca kod Kragujevca i Boban Radoš iz Beograda, bili su pripadnici 311. srp PVO iz Prištine, i obavljali su dužnosti u raketno-tehničkoj bateriji. Obojica su nastradali na vojnom objektu „Belaćevac“ kod Prištine, Boban na licu mesta kada je jedna bomba pogodila sklonište u kojem se nalazio a Goran je od zadobijenih rana tokom obavljanja stražarske dužnosti ya vreme avio napada, nakon više operacija preminuo na VMA 15. maja iste godine. Odlikovani su Ordenom za zasluge u oblasti odbrane i bezbednosti prvog stepena.

 

3

Stariji vodnik VJ Dragan Bandić rođen je 1971. godine u Sarajevu a živeo je u Novom Sadu. U istom gradu samo 2 godine ranije, 1973. rodio se i rezervni vojni obveznik VJ Aleksandar Popović koji je radio kao asistent za informatiku na PMF-u u Novom Sadu. Za vreme NATO agresije nalazili su se u 240. srp PVO, Bandić kao komandir samohodnog lansirnog oruđa raketne baterije (sistem KUB) a Popović kao operater samohodnog lansirnog oruđa.

U noći 1. juna 1999. nebo iznad Novog Sada je gorelo. Baterija u kojoj su se nalazili Bandić i Popović sa položaja kod sela Nadalj u blizini Novog Sada dejstovala je po NATO avionima. U protivudaru NATO aviona vođenim sredstvima i protivradarskim raketama jedan projektil direktno pogađa lansirno oruđe u kojem na licu mesta ginu Bandić (na svoj 28.rođendan) i Popović dok je treći član posade, Ivan Petković jedini preživeo. Obojica su posthumno odlikovani Medaljom za vrline u oblasti odbrane i bezbednosti.

Iste noći, pola sat iza ponoći, u selu Omoljica kod Pančeva, vatreni položaj 310.srp PVO pogodile su protivradarske rakete. Pogođena je radarska stanica za osmatranje i navođenje u kojoj se gine major Svetomir Trifunović rođen u selu Preseka (opština Zubin Potok), u to vreme komandir samohodne raketne baterije i ujedno rukovalac gađanja. Sa njim u vozilu gine i pukovnik Božidar Pejčić rođen u selu Rsovica (opština Pirot) koji je te noći bio u obilasku jedinica ispred više komande. Tokom ovog dejstva neprijatelja gine i legendarni pilot, jedan od naših najboljih na aviona MiG-21 i 29, svojevremeno komandant RV i PVO general-pukovnik Ljubiša Veličković rodom iz sela Crljenac (opština Malo Crniće kraj Požarevca).

Major Trifunović posthumno je odlikovan Ordenom za zasluge u oblasti odbrane i bezbednosti prvog stepena i unapređen u čin majora, pukovnik Pejčić odlikovan je Ordenom za zasluge u oblasti odbrane i bezbednosti drugog stepena a general-pukovnik Veličković Ordenom ratne zastave prvog stepena.

12

Na dan 4. april 1999. u okolini sela Štavalj, istočno od aerodroma Sjenica, prilikom dejstva protivradarske rakete poginuo je mlađi vodnik Slavoljub Zagrađanin rodom iz Kragujevca. U profesionalnoj vojnoj služni VJ nalazio se od 1992. u sastavu 310. samohodnog raketnog puka na mestu vozača i prvog operatora RStON-a sistema „KUB“. Odlikovan je Ordenom za zasluge u oblasti odbrane i bezbednosti prvog stepena.

Istog dana na položaju „Volujak” na Grebniku (opština Klina) od dejstva dve kasetne bombe, poginuli su pripadnici 230. samohodnog raketnog puka PVO i to: major Šandor Nađ iz Bečeja, komandir baterije PA topova 30/2mm “Praga”, rezervni vojni obveznik Dejan Mančić iz Niša, poslužilac sistema veze u bateriji a dan kasnije od zadobijenih rana preminuo je i teško ranjeni rezervni vojni obveznik Dragan Nikolov rodom iz Tetova, poslužilac PA topa. Svi su odlikovani Ordenom za zasluge u oblasti odbrane i bezbednosti prvog stepena. Porodica vojnika Mančića osnovala je u Nišu Fond “Dejan Mančić”, koji svake godina pomaže u izdavanju prvog rukopisa talentovanih mladih ljudi.

14

Stariji vodnik Saša Krstić rodom iz Pirota, komandir odeljenja radarske stanice za osmatranja i navođenje (RStON) sistem “KUB”, ujedno i operater nišanskog radara, vodnik prve klase Siniša Laušev rodom iz Srbobrana, vozač i operater osmatračkog radara kao i vojnik Bojan Miletić rodom iz Paraćina, vozač guseničnog motornog vozila i vozila točkaša, svi pripadnici 240. samohodnog raketnog puka PVO poginuli  28. marta 1999. kada je protivradarska raketa direktno pogodila vozilo RStON u kojem su se nalazili Krstić i Laušev dok je Miletić smrtno pogođen u drugom vozilu.
Hrabri raketaši položili su svoje živote na oltar otadžbine 28. marta 1999. u okolini sela Čenej kod Novog Sada.

2

 

Te kobne noći 18. aprila 1999. vodnik Slobodan Smiljić rođen u Beogradu i rezervista Goran Gajić takođe rodom iz Beograda, nalazili su se na mestu operatera osmatračkog radara P-15 komandene baterije 250. raketne brigade PVO. Na borbenom zadatku u blizini sela Petrovčić kod Zemuna, pre 14 godina, prilikom otkrivanja i praćenja neprijateljskih letelica u 2.25h Slobodan i Goran poginuli su kada je protivradarska raketa pogodila direktno kabinu radara u kojoj su se nalazili.

Odlikovani su Ordenom za zasluge u oblasti odbrane i bezbednosti prvog stepena (Smiljić) i Medaljom za vrline u oblasti odbrane i bezbednosti (Gajić).

15

 

Bili su klasići, nerazdvojni drugari. Dvojica mladih oficira, potporučnici Siniša Radić rođen u Kninu i Željko Savičić rođen u Zemunu, najbolji drugari tokom studija na Vojnoj akademiji, položili su život u noći 6. aprila 1999. godine, kada je avio-bomba pogodila njihovu radarsku kabinu na planini Maljen (južno od Valjeva). U momentu pogibije nalazili su se na mestu oficira za navođenje u sastavu 31. bataljona 126. brigade vazdušnog osmatranja, javljanja i navođenja (VOJIN). Oni su jedini poginuli pripadnici ove brigade VOJIN-a tok čitave NATO agresije.

Postuhumno oba nastradala oficira VJ unapređeni su u čin poručnika i odlikovani Medaljom za zasluge u oblasti odbrane i bezbednosti. Od pre dve godine jedna od ulica u Jakovu nosi ime poručnika Savičića a postojala je i inicijativa da jedna od ulica u Nišu ponese ime poručnika Radića koji je tu i sahranjen. Uz spomen-obeležje na mestu pogibije dvojice oficira podignuta je i spomen-ploča na zidu hrama svetog Pantelejmona na Divčibarima.

4Vojnik VJ po ugovoru Petar Masnec rodom iz Inđiije, za vreme NATO agresije nalazio se na dužnosti operatera ručnog praćenja u sastavu 4.rd PVO (Zuce, Avala). Smrtno je stradao na današnji dan pre 14 godina kod sela Arnajevo (Barajevo) kada je oko 14h protivradarska raketa pogodila vatreni položaj njegove jedinice. Odlikovan je Medaljom za vrline u oblasti odbrane i bezbednosti.

Potporučnik VJ Dragan Trajković rodom iz Vranja, za vreme NATO agresije nalazio se na dužnosti komandira raketnog voda u 4. samohodnoj raketnoj bateriji iz sastava 311. srp PVO. Poginuo je na vatrenom položaju u selu Tankosić kod Uroševca na današnji dan 11. maja 1999. godine. Odlikovan je Ordenom za zasluge u oblasti odbrane i bezbednosti prvog stepena.

 

7

Potporučnik Milan Mijatović rodom iz Beograda bio je komandir voda u 359. inžinjerijskom bataljonu VJ (iz sastava Korpusa PVO). On je sa svojim vodom na početku agresije priključen 250.rb PVO radi uređenja vatrenih položaja raketnih diviziona. U istom inžinjerijskom bataljonu nalazio se i desetar po ugovoru Mališa Milovanović rodom iz Kraljeva.

Na dan 30. aprila 1999. u reonu sela Glušci (opština Bogatić kod Šapca) ppor Mijatović zamenio je mlađeg kolegu na inžinjeriskoj mašini kojom je uređivao radarski položaj za potrebe 126. brigade VOJIN. U kasnim posle podnevnim časovima od brujanja građevinske mašine ppor Mijatović nije mogao da čuje avione koji su se pojavili iznad njega. Desetar Milovanović je pokušao da spase život ppor Mijatovića tako što je čuvši avione potrčao prema njemu u nameri da ga upozori o naletu avijacije. Projektil iz NATO aviona ponovo je bio brz i ubitačan, direktno je pogođena mašina u kojoj gine ppop Mijatović a desetar Milovanović gine od parčadi projektila 10-tak metara od mašine.

Na mestu pogibije u organizaciji opštine Bogatić i opštinske organizacije SUBNOR-a podignut je 2000. godine spomenik herojima koji su palim u odbrani otadžbine. Odlikovani su Medaljom za vrline u oblasti odbrane i bezbednosti.

13

26. marta 1999. na aerodoromu Batajnica signal za vazdušnu opasnost dat je još u 12.30 časova. U 16.00 Operativni centar Korpusa PVO daje pripravnost br.1 za sve snage 204.lap-a. U 16.45 iz istog centra naređuje se poletanje 2 aviona L-18 (MiG-29). U 16.53 poleću major Slobodan Perić i kapetan prve klase Zoran Radosavljević na avionima L-18 u zonu očekivanja prema zapadu (Bečej). Ideja vođe para, majora Perića bila je da što duže budu mogli lete nisko, kako bi ih nebeski osmatrač “Avaks” što kasni detektovao.

Tokom leta prema zoni a na osnovu podataka i uputstava oficira za navođenje, oni veoma nisko okreću iznad samog Zrenjanina i hvataju novi prvac sada prema jugozapadu jer se neprijatelj tamo nalazio. Major Perić menja režim leta, komanduje forsaž i pod velikim uglom za kratko vreme oba aviona penju se na visinu od 7000-8000m jer “plavi” se nalazi “dosta” visoko. Datim pravcem i režimom leta, oni nastavljaju sa gonjenjem neprijatelja, prelaze državnu granicu i ulaze u vazdušni prostor Republike Srpske. Nakon toga dobijaju signalizaciju SPO uređaja a i vizuelno uočavaju kondezacione tragove raketa AMRAAM koje lete prema njima. Oba aviona oborena su dok su izvodila protivraketni manevar u zoni Janje i Teočaka (Republika Srpska). Major Slobodan Perić uspeo je da se katapultira iz pogođenog aviona dok je kapetan prve klase Zoran Radosavljeviću poginuo u svom avionu. Posthumno je unapređen u čin majora i odlikovan Ordenom za hrabrost!

6

“Četvrtog maja 1999. u 7.06h Operativni centar Korpusa PVO daje pripravnost broj 1 za jedan L-18 na Batajnici i jedan L-18 na Surčinu. U pripravnosti na Batajnici bio je major Ivan Sitar, a na Surčinu major Ljubomir Đurđević. U 11.00h majora Sitara zamenio je major Dragan Vladisavljević.

U 12.05h Operativni centar Korpusa PVO dao je signal vazdušne opasnosti , a u 12.07h naređeno je poletanje. Međutim radio-veza na avionu L-18 otkazuje, pa major Vladisavljević izlazi da promeni avion. U međuvremenu iz Stare Pazove gde se nalazilo izmešteno komandno mesto, komandant 204. lovačkog avijacijskog puka potpukovnik Milenko Pavlović čuje se mobilnim sa svojim zamenikom Milanom Milinkovićem koji mu saopštava da je data pripravnost br.1 i da će biti podizanja jednog aviona u vazduh. Na tu informaciju ppuk Pavlović svom zameniku saopštava da ovaj kako god zna nađe način da spreči poletanje mlađeg kolege (majora Vladisavljevića). Za 10-tak minuta autom iz Stare Pazove na Batajnicu „doleće“ ppuk Pavlović i sa rečima „majku vam dečiju nećete vi da ginete, ja ću“, menja (bukvalno izbacuje) mlađeg kolegu iz kokpita, pokreće motore i poleće u 12.35h.

Leti u reon Valjeva, prema svome rodnom kraju na visini od 3000m. Nakon poletanja na njegovom avionu tipa MiG-29 (broj 18109) otkazuje generator naizmenične struje. Aktivno ga navodi jedinica VOJIN na jednu veliku neprijateljsku formaciju u kojoj se nalazi preko 100 ciljeva. Tokom 10-12 minuta leta odvija se komunikacija između centra i Pavlovića i poslednje reči pre prekida su mu bile „imaju me“. U 12.47h više se ne čuje na radio-vezi. Oko 13.20h saznaje se da je ppuk Pavlović oboren u rejonu Valjeva, iznad sela Petnice i da je poginuo.

Avion je pogođen sa dve rakete AIM-120B AMRAAM a oborio ga je nepoznati pilot sa pozivnim znakom „Dog“ koji je upravljao avionom F-16CJ (91-0353) iz sastava 77. lovačkog skvadrona „Gamblers“ koji se sa još 3 aviona nalazio u SEAD misiji (suzbijanje protivničke PVO). Veruje se da je potpukovnik Pavlović poginu trenutno, na licu mesta kada je jedna od raketa pogodila kabinu u visini sedišta sa leve strane.

Posle pogibije komandanta pukovnika Milenka Pavlovića (vanredno unapređen dan pre pogibije) snage 204. lap-a do kraja rata više nisu upotrebljavane u sistemu PVO. Odlikovan je Ordenom za zasluge u oblasti odbrane i bezbednosti prvog stepena. Nikada nije proglašen za heroja. “

Odlomak iz knjige “204. Lovački avijacijski puk”
Svedočenja iz filma „Let u smrat“ (RTS)

5

 

 

Vojnik na redovnom odsluženju vojnog roka Dušan Urošević rodom iz Kragujevca, za vreme NATO agresije bio je vozač i strelac protivavionac u 2. samohodom raketnom bataljonu 311. srp PVO. Tokom agresije istakao se obaranjem 4 neprijateljske rakete. Preminuo je 1. maja 1999. u KBC Priština nakon teških rana zadobijenih tokom napada NATO avijacija na položaje njegove jedinice u blizini Lapljeg Sela kod Prištine.

 

Odlikovan je Ordenom za zasluge u oblasti odbrane i bezbednosti prvog stepena

 

 

8

 

 

Pre 14 godina, 29. aprila rezervni vojni obveznik Dragan Repija, rodom iz sela Bukovica (Cazin, R.Hrvatska) poginuo je tokom prevođenja raketnog diviziona iz marševskog u borbeni položaj kod sela Ugrinovci. Nalazio se kao vozač u sastavu 250. raketne brigade PVO.

9

Danas kada se slavi Dan Vojske Srbije sećamo se vojnika Vojske Jugoslavije Nebojše Mijića, rođenog 1978. godine u selu Sovljak (opština Bogatić kod Šapca). Vojni rok služio je u komandnoj bateriji 311. srp PVO u Prištini. Na današnji dan, 23. aprila 1999. položaji Nebojšine PVO jedinice koja je branila nebo iznad Gazimestana našla se na udaru NATO avijacije. Rakete „HARM“ bile su kao i dosta puta ranije brze i ubojite, bile su „brže od života“, ovaj put Nebojšinog, koji je teško ranjen preminuo istog dana u KBC Priština.

U rodnom selu Nebojše Mijića održava se memorijalni fudbalski turnir a i jedna ulica nosi njegovo ime. Odlikovan je Ordenom za zasluge u oblasti odbrane i bezbednosti prvog stepena.

 

10

 

Rezervni vojni obveznik Slaviša Simić rođen je 1972. godine u Kosovskoj Mitrovici. Otac mu je stradao od ruku albanskih ekstremista još u ranom detinjstvu pa je Slaviša odrastao sa majkom i sestrom. Za vreme agresije borio se u sastavu 311. srp PVO kao poslužilac na radaru u bateriji za upravljanje vatrom. Poginuo je dana 28. aprila 1999. u selu Gornje Radevo kod Prištine kada je njegov radarski položaj pogodila protivradarska raketa.

 

Odlikovan je Ordenom za zasluge u oblasti odbrane i bezbednosti prvog stepena.

 

16

Dana, 25. marta 1999. poginuo je Života Đurić, komandant 241. lovačko-bombarderske avijacijske eskadrile „Tigrovi“ u svom avionu J-22 „Orao“ tokom napada na položaje tzv.OVK na planini Čičavica pri pružanju vazduhoplovne podrške snagama Prištinskog korpusa VJ. Odlikovan je Ordenom za hrabrost!

17

 

 

Večna slava heroju otadžbine Dragoslavu Jankoviću

Rezervni vojni obveznik – dobrovoljac Dragoslav Janković iz Niša (rođen 1961) poginuo je dana 31. marta 1999. u okolini sela Čamurlija (Ćamurlija) nekoliko kilometara severozapadno od Niša. Prilikom dobrovoljnog javljanja u VJ 26. marta raspoređen je u 230. samohodni raketni puk PVO i bio je osposobljen za rad na osmatračko-radarskoj stanici P-40. Poginuo je nakon samo 5 dana od eksplozije NATO-a rakete u vazduhu neposredno iznad njegove jedinice. Odlikovan je Ordenom za zasluge u oblasti odbrane i bezbednosti prvog stepena.

 

18

Major Nebojša Tepavac rodom iz Šapca, komandir baterije za vođenje raketa 8. raketnog diviziona iz sastava 250. raketne brigade PVO, poginuo je dana, 05. aprila 1999. na vatrenom položaju jedinice u okolini sela Vukićevica kod Obrenovca. Major Tepavac koji je za vreme rata u Hrvatskoj uspeo da nakon višemesečne opsade bezbedno sa svojom jedinicom izađe živ i zdrav iz Siska nije uspeo da preživi dejstvo neprijateljske protivradarske rakete na njegov položaj. Sahranjen je 6. aprila na Novom bežanijskom groblju.

Ove godine pokrenuta je inicijativa od strane opštine Obrenovac da jedna od ulica u gradu ponese njegovo ime. Već tri godine u organizaciji sportskog kluba za rekreaciju ratnih vojnih invalida opštine Obrenovac „PALEŽ“ održava se memorijalni turnir „Major Nebojša Tepavac“. Odlikovan je Ordenom za zasluge u oblasti odbrane i bezbednosti prvog stepena.

 

19

Dana 9. aprila 1999. u večernjim časovima, u selu Tabanović kod Šapca, prilikom pogotka protivradarske rakete poginuo je vojnik Dušan Ivančević rodom iz Stare Pazove. Dušan je na sopstveno insistiranje otišao na odsluženje vojnog roka 1998. godine (jer nije pozvan ranije kada je služila njegova generacijja) i raspoređen je u 240. srp PVO u Novom Sadu. Nakon završene obuke za radiofonistu-planšetistu prekomandovan je u 310.srp PVO u Kragujevcu gde ga je i zatekla agresija NATO pakta.

 Odlikovan je Ordenom za zasluge u oblasti odbrane i bezbednosti prvog stepena. Pokrenuta je inicijativa da jedna od novih ulica u Staroj Pazovi ponese ime časno nastradalog vojnika Dušana Ivančevića.

 

20

Zorana Virijevića, rođen je u Kragujevcu i na poziv za odbranu otadžbine, kao rezervni vojni obveznik stupio je u 310.srp PVO u Kragujevcu. U ratnoj jedinici obavljao je dužnost vozača RStON u 2. samohodnoj raketnoj bateriji PVO. Poginuo je na današnji dan 14. aprila 1999. u ataru sela Debrc (opština Vladimirci) koje se nalazi na pola puta između Šapca i Obrenovca, prilikom pogotka rakete u vozilo u kojem se nalazio.

 

Na mestu pogibije podignuto je spomen obeležje u organizaciji jedinice a uz pomoć MZ Debrc i opštine Vladimirci. Odlikovan je Ordenom za zasluge u oblasti odbrane i bezbednosti prvog stepena.

 

Na mestu pogibije u organizaciji opštine Bogatić i opštinske organizacije SUBNOR-a podignut je 2000. godine spomenik herojima koji su palim u odbrani otadžbine. Odlikovani su Medaljom za vrline u oblasti odbrane i bezbednosti.

Izvor: avioni.net

Share Button

25 thoughts on “Vojnici pali u NATO agresiji 1999. godine”

  1. Zašto ste sve ovo pokrali a da bar izvor niste naveli? Pa ja sam dosta svog slobodnog vremena potrošio dok sam sve ove slike i tekstove ubacio i vi ih samo tako ukradete! Čist lopovluk!!! Da li vi tako uvek „pišete“ na vašem blogu?

    1. Poštovani,
      Izvor je bio FB stranica Airserbia koje više nema (ugašena je sa Etihadovim preuzimanjem JAT-a), zbog toga i nije navedena. Kada je Etihad preuzeo JAT i formirao kompaniju „Air Serbia“, pretpostavio sam da će Facebook ukloniti sav sadržaj vezan za NATO agresiju i ja sam ga samoinicijativno preneo na svoj blog kako ovi momci ne bi bili ostavljeni zaboravu. Ako ste Vi pravi autor ovih tekstova i želite da ih uklonim ja ću ih, mada teška srca, ipak ukloniti, ali mi prvo morate dokazati da ste njihov autor, ili mi pošaljite mi link gde ste ih objavili i ja ću Vas navesti kao izvor.

      1. Svaka istina izadje na videlo. Osecam veliku zahvalnost prema zrtvama, slava im i hvala! Ostace za uvek na nasem nebu, Vasa imena ispisana VELIKIM slovima, jer ste bili i ostali VELIKI! Vreme ne moze da izbrise vasa imena, a ni covek. Pocivajte u miru, srecni jer ste casno obavili svoju duznost!

    2. Горожуп, видим и капирам где си био 1999 и пошто ја тебе не могу да пронађем ајде бар пронађи ти мене. Звездан Рачић (Кошаре)
      Хвала

  2. Dusa me boli zbog pogibije mog bratanca Dusana Ivancevica. Hvala sto ste ga upisali kao jos jednu zrtvu NATO agresije. Prerano je otisao njihovom krivicom.

    1. Dusan Ivancevic je bio moj klasic u Novom Sadu,na ovom blogu sam prvi put uspeo da procitam gde je poginuo i kako,jer sam i ja pre bombarodvanja otisao u prekomandu…i sada sam tek saznao da je poginuo bas na moj rodjendan…Jako mi je zao…ostaje ponosno secanje na njega…

      1. ja sam isto bio u Novom Sadu i otisao zajedno sa njim u prekomandu u Kragujevac kasnije su neki otisli na kosovo klasa sep 98-99 bio prva raketna u N.s jako kratko kasnije prebacenu 310 puk cetvrta raketna .

        1. Ako si i ti dosao u Novi Sad u septembru 1998. onda smo ista klasa…na zalost ne secam se imena svih momaka,imam samo grupnu sliku svih nas…ja sam dobio prekomandu za Nis oko 17.-og marta 1999.

          1. to si u pravu ni ja se ne secam svih ljudi cak sam jedno vreme bio u Batajnici u otkomandi ali nas 5 je otislo u prekomandu u Kragujevac medju njima je bio pokojni Ivancevic a baterija u kojoj sam bio dodeljen ,u Novom Sadu takodje je imala gubitke nazalost, u 310 puk u Kg za vreme bombardovanja uglavnom smo bili u Vojvodini kada je general Velickovic poginuo mi smo tada bili u selu Glogonj nenad.zeravic

  3. Лака им земља била…младости до младости…колико је мајки у црно завијено, колико деце није рођено….и да ли је вредело за данашњу Србију давати животе да би њоме владале распикуће без душе и савести.

    1. Из поштоања према тим људима није лепо рећи да су животе дали џабе!!! Они су веровали у нешто што је теби тотално непознато, односно страно, а то је ПАТРИОТИЗАМ!!!
      Захваљујући теби и таквима као што си ти који окрећу главу на другу страну и у мишију рупу када је густо и налаѕе разлог да доносе тако глупе закључке Србија и народ пропадају!
      Себи дајем за право да ти кажем све ово јер знам и разумем зашто су дали животе ти људи и зато јер сам и ја био тамо и такође био спреман на то!

      СРБИЈА ЈЕ ВЕЧНА ДОК СУ ЈОЈ ДЕЦА ВЕРНА!

      1. Nije svako svestan cinjenice i velikog imena OTADZBINA, zato i izazivaju revolt! Tuga i zalost za prerano izgubljenim zivotima, je nesto sveto, nesto veliko, tako da pojedinci sa niskim porivima, ne mogu da oskrnave tako uzvisene ciljeve!

  4. GORAN MILOVANOVIC, BOBAN RADOS,DRAGAN TRAJKOVIC,DUSAN UROSEVIC,NEBOJSA MIJIC,I SLAVISA SIMIC to su ljudi koi su bili samnom
    i branili nebo iznad KOSOVA i casno izgubili zivote za SRBIJU .

  5. Dobro je da ima ovakvih sajtova sa informacijama o junacima koji su izgubili zivote za otadzbinu.Jednog od junaka Dusana Urosevica sam poznavao licno, i tesko mi uvek kada vidim njegovu fotografiju, zao mi je samo sto iz ove perspktive ispada da smo se svi mi borili a oni izginuli uzaludno, nemamo ni status veterana, nikakva prava.I sve se svodi na pitanje ko ce sutra da braani ovu drzavu ako ne daj boze dodje u neku opasnost, ako danasnji klinci vide kako smo mi prosli.Vecna slava svim junacima poginulim u odbrani otadzbine.

  6. 78 i 79 godiste podnijelo je najveci teret agresije, junački smo se drzali predke nismo osramotili!!!
    U Boga svemoguceg se nadam da cemo se jednog dana vratiti na Kosmet

  7. Молим администратора сајта за ситну (али битну) интервенцију:
    Име команданта 241. lovačko-bombarderske avijacijske eskadrile “Tigrovi” Животе Ђурића је изостављено (сигуран сам омашком), па Вас молим да то исправите.
    Палим херојима вечна слава, а вама срдачан поздрав.
    Радомир Д. Ристић

  8. Bio sam u Drugoj raketnoj bateriji,310-og SSRP-a „Kub“ sistem…moji saborci su Zoran Virijević,poginuo u Debrcu kod Šapca, i komandir baterije,Svetomir Trifunović,poginuo u Omoljici kod Pančeva…poginuli su na našem radaru i pukovnik Pejčić i general Veličković…slava svim herojima.Počivali u miru…dok je nas,vaših saboraca nećete biti zaboravljeni…

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

14 − eight =

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.